PRESVETO SRCE ISUSOVO
- Detalji
- Kategorija: Propovijedi | Propovijedi za svetkovine
- Objavljeno Četvrtak, 14 Lipanj 2012
Kako nam liječnici i medicinski stručnjaci kažu čovjekov je organizam sačinjen od oko šest tisuća različitih dijelova. Sve to na okupu drži i vodi jedan Duh, jedna duša, jedan motor čija je boš-pumpa srce. Bez Ovoga motora-Duha nema života, ali ni motor ne može bez boš-pumpe, pa tako jedno s drugim samo ide naprijed. Bez ovoga duha i srca, tijela se nalaze na našim grobljima sa istih šest tisuća dijelova ili komada, ali bez života. Duh i srce su život. U tome je jedina razlika između njih i nas ovdje okupljenih.
Isus je jednako imao šest tisuća dijelova tijela. On je svojim tijelom posvetio naša tijela i otkupio ih svojim srcem, svojom ljubavlju, svojom krvlju i načinio od našega tijela hram onoga Duha koji drži sve ove dijelove na okupu i posvećuje sve zajedno i vodi svome početku i svome cilju Svemogućemu Bogu. Zato mi slavimo Srce Isusovo jer je ono izraz cjelokupne Isusove ljubavi. Nismo mi to prvi počeli. Njegovo Srce i njegovu ljubav su slavili jednako apostoli i prvi učenici i prva Crkva zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, kao i čitava povijest Crkve. Nekada se to izražavalo na jedan a nekada na drugi prikladan ili prikladniji način, ali je kršćanin uvijek i neprestano častio Isusovu ljubav u Srcu Isusovu, sadržaju, znaku i izvoru njegove ljubavi prema nama. Po prvoj biblijskoj knjizi Knjizi Postanka čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, a znamo da je Bog ljubav pa imamo pravo zaključiti da je čovjek u ljubavi sličan Bogu. Ovdje je posrednik Isusova ljubav i njegovo Srce između nas i Gospodina Boga. Ljubav je uvijek imala i ima danas svoj znak, a to je srce. Svi, ma baš svi, narodi svijeta izražavaju ljubav u znaku srca, a mi imamo jedno srce koje je prepuno Božanske ljubavi i koje nas je otkupilo i krvarilo za nas i time potvrdilo svoju neprocijenjivu cijenu. Sveti Ivan kaže: „Bog je ljubav, početak i izvor ljubavi“ (1Iv 4,8.16.).
Sva povijest spasenja ljudskoga roda, dakle Stari i Novi Zavjet, povijest Crkve i Predaja, nisu ništa drugo nego jedna duga, lijepa i strpljiva priča o ljubavi koju je najprije imao i ima Gospodin Bog prema čovjeku u Starome Zavjetu, i kasnije u Novome i u Crkvi ljubav Boga Oca, njegova Sina Isusa Krista pod vođstvom Duha Svetoga.
U samoj Isusovoj osobi se vidi najočitije i najočiglednije, ako hoćete i najstvarnije Božja beskrajna očinska ljubav Boga prema čovjeku jer „Bog je toliko ljubio svijet te je dao svoga Jedinorođenoga Sina... ne da sudi svijetu, već da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,16-17). Bog sam daje svoga Sina za žrtvu kako je to činio i Abraham u Starome Zavjetu. A sam Sin je prihvatio ovu Božju volju i svojim životom potvrdio kada kaže da „nema veće ljubavi od ove: dati svoj život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13), nadovezujući na ovo da su svi njegovi prijatelji koji izvršavaju njegovu zapovijed i za njih sve daje svoj život i zove ih u svoj ovčinjak.
Bog je poslao svoga Sina i znao je da po onoj usporedbi neće poštedjeti oni nepravedni vinogradari njegova Sina, ali je zato i nepravednim vinogradarima došla njegova ljubav i oproštenje. S križa dok mu probadaju ljubav on oprašta jer je Vječni Otac u svojoj neizmjernoj ljubavi obećao oproštenje svima koji budu htjeli. Upravo ovo opraštanje griješnom i nezahvalnom čovjeku, bilo jučer Izraelu ili danas nama u Crkvi, je znak nepogriješive i neizmjerne ljubavi prema čovjeku. S Križa teče ljubav u krvi i vodi i otvara rijeku oproštenja i spasenja. Zato su i apostolski i crkveni oci vidjeli u ovoj vodi iz Isusova boka znak Sakramenta krštenja, u Isusovoj Krvi znak presvete Euharistije, a u obadva znaka zajedno vide i tumače našu Crkvu, novu Evu koja se rađa i boka Novoga Adama, odnosno iz njegove krvi, kao što je Gospodin iz boka usnuloga Adama izvadio rebro i stvorio Evu.
Tako je papa Pijo VI. 1694. u ime cijele Crkve oslužbenio ovu pobožnost, a 1765. su ova pobožnost i svetkovina lijepo zaživjele u našoj Crkvi i dobile mjesto u kalendaru, brevijaru i oltaru. Da bi je još ojačao svojom enciklikom papa Pijo XI. 1928. je naglasio da je pobožnost Srcu Isusovu „priručnik čitave kršćanske vjere“, zamislimo nešto slično definirano i formuliralo će se reći skoro kao i za molitvu Očenača da je „priručnik i katekizam naše vjere“. Također je i Pijo XII. 1956. još jedamput naglasio veličinu i potrebu ove pobožnosti i svetkovine, a Pavao VI. je na dvjestotu obljetnicu uzdizanja svetkovine na čast olatara 1965. dao svoj posebni obol i novu encikliku „Investigabiles divitas“.
Tako su diljem Katoličke Crkve kod nas i u cijelome svijetu podizane crkve i župe u čast Srca Isusova, posvećivane kapelice i groblja, pa tako jednako i u nas u Bosni i Hercegovini. Hvala Bogu tolike osobe i danas obavljaju pobožnost i posvetu Srcu Isusovu, ali i svojim životom žele pokazati svoju privrženost i vezanost za Srce Isusovo i njegovu ljubav pokazujući to svojim svakidašnjim življenjem njegove ljubavi prema Bogu i čovjeku u Njegovoj Svetoj Crkvi.
Sada tek ostaje i nastaje pitanje meni, tebi i svima nama: koliko ja to i kako ja to činim i kako se odzivam njegovoj ljubavi i svojim životom kakav odgovor dajem. Moramo i mi staviti ruku na naše srce i reći da na Njegovu ljubav srca trebamo odgovriti ljubavlju našega srca. Mođutim poznajući čovjeka i povijest čovječanstva i Crkve, ljudsko srce se malo promijenilo kroz tisuće i stotine godina. Mijenjaju se vremena i prolaze, mijenjaju se pozornice i okolnosti, mijenjaju se običaji i osobe kao i politike, a naši stavovi najčešće ostaju nepromijenjeni ili se veoma teško mijenjaju.
Čovjek je oduvijek volio govoriti o Bogu pozitivno, ali mu je također volio odgovoriti negativno, što se vidi posebice u izabranom izraelskom narodu od izbavljenja iz egipatskoga ropstva do obećene zemlje. Kada im je bilo gusto tražili su Boga i Mojsija, a čim su siti i bezbrižni odmah okreću glavu od Boga i gunđaju i mrmljaju. Zato će pravedni Job i vapiti svim srcem i moliti „Bože ne daj mi da te zaboravim kada sam sit“. Narod je svome Bogu odgovorio zaboravom što mu je činio i čini Gospodin, opiranjem i protivljenjem, nebrigom, nezahvalnošću i tolikim drugim uvredama među kojima je uvijek Adamova oholost koja čovjeka vuče da ukine Boga i sebe postavi nja njegovo mjesto, makar znao da ne može, ali ima zato i ona sportska - da vrijedi probati.
Međutim, hvala Srcu Isusovu, Njegovoj ljubavi i žrtvi, toliki dobri i lijepi životni odgovori u njegovoj Crkvi su došli na svoje. Toliki su probali ono obratno od Adamove oholosti i htjeli Boga da vlada njima i htjeli Srce Isusovo da bude kralj u njihovim srcima i životima. Odgovori naših milijuna svetaca svih vremena i svih kršćana, su potvrdili da Isusova žrtva nije uzaludna i da je rijeka ljubavi sa Kalvarije ponijela tolike sa svoga izvora i donijela svome cilju i svome vrhuncu.
Ne bismo nimalo bili pravedni kada ne bismo ovu istu mjeru i ovo isto mjerilo primijenuli na nas ovdje okupljene, i na nas koji živimo sada i ovom našem vremenu, na naše predke, na našu časnu hrvatsku katoličku povijest koja je uvijek iznjedrivala nove heroje ovoga naroda i ove crkve. Mi se ne možemo tužiti da smo bili narod i Crkva poput Izraela na putu prema Obećanoj Zemlji, iako je bilo uvijek onih koji su plakali za punim egipatskim, vojnim i komunističkim i petokolonaškim loncima koji su svojim ušima i lažnim jezicima zarađivali kruh, utapajući nevine. Na svu našu sreću oni su u ovom narodu uvijek bili neznatni, a dokaz tomu je naš opstanak u svakoj buri i oluji kroz tolika stoljeća. Na našoj lađi u uzburkanom moru je uvijek bio sam Isus Krist sa svojom ljubavlju Presvetoga Srca i stišavao oluju i spasavao svju hrvatsku katoličku lađu, kako to i danas jednako čini. A ovaj čovjek je znao poslušati uvijek glas svoga Godspodina i danas ga čuje i danas ga moli i danas ga slavi i zahvaljuje za toliku ljubav.
Ima jedna lijepa stara pobožna legenda kako je na ljubavi nastao grad za čitav ljudski rod – sveti grad Jeruzalem. Pričam je po sjećanju. „Dva su brata živjela na jednom brijegu. Mlađi je bio oženjen i imao je djecu, a stariji neoženjen i sam. Zajedno su radili – orali i sijali. U vrijeme žetve požnjeli su žito i snopove podijelili na jednak broj. Kada je nastajala noć svaki od njih je spavao kod svojih snopova. Stariji se brat nije mogao pomiriti i govorio je je u snu: - Moj brat ima obitelj, a ja sam sam i bez djece. Ja sam dobio jednak broj snopova iako sam, a to nije pravedno. Ustao je i nekoliko snopova prebacio brati potajice da on to ne opazi i da ga ne probudi. Potom se vrati svojim snopovima i zaspe.
Iste noći, malo kasnije, se probudio i mlađi brat. I njega je također probudila misao na svojega brata. Razmišljao je: - Moj brat je sam i bez djece, tko će se za njega brinuti u njegovoj starosti? Ako je meni danas teže, sutra će me djeca pomoći i uzvratiti ljubavlju kao što i ja za njih sada činim. Ustao je i uzeo nekoliko snopova i prebacio ih potajice na bratovu stranu, vidno zadovoljan.
Kada je nastao dan, obadvojica su ustala. Obadvojica su se čudila da su njihovi snopovi u jednakom broju kao i jučer, ali su obadvojica ostali nijemi.
Druge noći su jednako ostali spavati kod svojih snopova da se prošuše do vršidbe. Jedan i drugi su glumili spavanje misleći da je onaj drugi brat već zaspao. Tako su se obadvojica ustala i počeli nositi na drugu stranu snopove i susreli se u radosti i veselju videći koliko jedan drugome ljubavi žele. Odlože svoje snopove i zagrle se kako i priliči.
Sve je to vidio Gospodin Bog i oglasio se: - Ovo je mjesto sveto i tu hoću prebivati među ljudima.“
I tako je nastao sveti grad Jeruzalem na bratskoj ljubavi koju Bog potvrđuje i za koju je došao među nas.
Zbog ove je ljubavi Gospod i stvorio raj da može nagraditi one koji žive u ljubavi prema Njemu i bratu čovjeku, za one koji ljubavlju Srca Isusova idu naprijed jednako prema Bogu i bratu čovjeku, odnosno iz ljubavi prema Srcu Isusovu idu prema bratu čovjeku i donose mu tu istu ljubav i dijele je s njime.
„Neki je vjerski učitelj molio Boga da mu jedamput pokaže to mjesto gdje žive oni vječnost koji Boga ljube i izvršavaju njegovu zapovijed ljubavi i gdje žive oni vječnost koji ovdje na zemlji Boga ne ljube i ne iznršavaju njegovu zapovijed ljubavi, već samo grijeha, mržnje i zla. Bog mu je uslišao molbu, prema ovoj pobožnoj legendi, i dao mu vodiča proroka Iliju. Ni to nije slučajno. Ilija je učitelja najprije odveo u jednu veliku prostoriju gdje je u sredini na vatri stajao jedan veliki lonac s ukusnim jelom. Naokolo su sjedili ljudi sa dugim žlicama u rukama i grabili su jelo iz toga lonca. Grabili ili zahvaćali, sada ostaje svejedno. Ti ljudi su bili svi blijedi i mršavi i jadni. Među njima je vladala grobna tišina. Dršci njihovih žlica su bili tako dugački da nikako nisu mogli to ukusno jelo prinijeti svojim ustima.
Kada su učitelj i Ilija odatle izašli, učitelj je pitao proroka što je to i zašto je to tako. Ilija mu je rekao da je to taj pakao.
Potom Ilija odvede učitelja u jednu drugu prostoriju koja je jednako izgledala kao i ona prva. U sredini je gorjela vatra i na njoj u velikom loncu se kuhalo ukusno jelo. Ljudi su uokolo sjedili s dugačkim žlicama u rukama. No, ovi su svi bili dobro uhranjeni, zdravi, sretni i veseli. Živahno su i povjerljivo među sobom pričali. Nisu se pokušavali nikako sami hraniti, prinijeti svoje dugačke žlice svojim ustima, nego su te svoje duge žlice koristili da nahrane one nasuprot sebi. Svaki je od njih hranio onoga nasuprot sebi i tako je svatko drugoga hranio i od drugoga primao hranu velikom žlicom i velikom nesebičnošću i žrtvom drugoga. Ta prostorija se zvala RAJ“ (Usp. I. Sirovec, 198).
Kolika su naša ognjišta nastala na bratskoj ljubavi, to sam Bog zna, ali mi znamo da su mnoga nastala i da mnoga danas nastaju i žive. Koliko je naša jučerašnja tradicija ostavila lijepih korijena da je stariji brat uvijek vukao mlađega ili onaj koji se u svijetu bolje snašao vukao i pomagao iz Amerike, Njemačke, Zagreba ili Slavojine druge u siromašnoj nam Bosni i Hercegovini i time uvijek iskazivao svoje podrijetlo ljubavi, odgoja i poštovanja. Naravno da je bilo izroda i jučer i danas i ovdje na našim pragovima i od onih koju su napustili naša ognjišta, ali velika većina je ljubavlju zadojena prema Bogu i čovjeku pošla u svijet i ovdje ostajala i krčila put sadašnjem vremenu među nama. Tu moramo reći i priznati da je pobožnost koja nas danas-večeras ovdje okuplja dala svoj veliki doprinos u ušla u naše korijene u ova tvrdi i stameni krš. Zato se imamo pravo nadati da će se ovi plodovi i dalje vidjeti među nama ovdje i među našima u svijetu.
Koliko god mi danas zamjerki stavljali, na to imamo pravo i imamo i razloga, moramo imati na umu da još puno toga lijepoga živi i teče među nama i stvara lijepi put za još sretniju i ljepšu budućnost ovoga naroda, naše domovine i naše Crkve. Zato, uza sve zamjerke nemamo pravo još očajavati, nego svaki od nas davati svoj doprinos u življenju naše vjere i tako svojim životom potvrditi ono što ispovijedamo, a time ćemo svaki dan i svi zajedno od nas odgoniti ono zlo i ona zla kojih se bojim i koja ne želimo da se među nama udomače i nastane. Do sada smo u svijetu bili poznati da smo ljudi od riječi. Budimo i Bogu i Srcu Isusovu ljudi od riječi. Kada svoju vjeru lijepo i ljupko ispovijedamo ostanimo u svojoj vjeri svaki dan u svim prilikama i djelom potvrdimo. Onda se nećemo bojati ničega jer nam nikakvo zlo neće moći nauditi. Nećemo tada govoriti da nikada nije bilo teže nego danas. To je obična lažna uzročica. Uvijek je bilo teško i teže, samo tada nije bilo mene i tebe, a oni koji su bili ne mogu više govorili. Uzmimo onu našga Tina Ujevića. Svako vrijeme je jednako i ti u njemu donosiš i ljepotu i poteškoće.
Potrudimo se mi danas u našem vremenu da izradimo s Božjom pomoću i Njegovim blagoslovom i bratskom ljubavlju one velike žlice kojima ćemo poći u Raj i hraniti jedni druge u veselju i ljepoti božanskoga okružja, okružja ljubavi Njegova Božanskoga Srca.
Zaključio bih sa jednim kršćanskim biserom koji pokazuje da nas i danas ima na svijetu koji hoćemo i znamo živjeti ljubav Božju. Nedavno je umro vlasnik FIAT-a Umberto Agnelli (28.V.04.), jedan od najbogatijih ljudi svijeta. Rai je napravila o njemu jednu reportažu i ovo je ono što želim reći; njegov je sin inženjer Giovanni umro prije par godina u svojoj 28-oj godini. Trebao je naslijediti stričeve i oca i biti vlasnikom giganta tvornice auta i tako postati još veći nego što je. Međutim bolest ga je shrvala i znao je da će umrijeti. Otac veli da je doslovce svom duhovniku rekao da bi mu bilo drago živjeti, ali ako mora umrijeti, onda sam Bog to zna zašto i njegovu volju rado prihvaća. Tako je tiho umro i otac i brat mu stric Giovanni i svi su imali tihe privatne obiteljske pokope bez iskazivanja moći i obijesti. Ovdje je jasno da oni kao vjernici nisu Bogu prigovarali što ne mogu živjeti, već s Bogom živjeli i znaju da ih Bog opet čeka. S druge strane da se život i zdravlje mogu kupiti, oni bi ga zacijelo kupili. Bože, hvala ti za ovakve primjere kršćanske vjere.
Slika želi pokazati svu ljubav što ju je Preveto Srce Isusovo imalo i ima za nas...
Ikonski, istočnjački, bizantski način oslikavanja - Presveto Srce isusovo
fra Franjo Mabić
