BOŽIĆ, SVETI STJEPAN I SVETI IVAN
- Detalji
- Kategorija: Propovijedi | Propovijedi za svetkovine
- Objavljeno Petak, 23 Prosinac 2011
Božić, Sveti Stjepan i Sveti Ivan
B O Ž I Ć
Anderson u jednoj svojoj priči pripovijeda kako jedna mala prodavačica žigica umire od hladnoće u Božićnoj noći. Tuda prolaze uređene gospođe u pratnji još uređenijih i bogatijih muževa koji su se odzivali na jedan veliki božićni koncert i ples. Taj koncert i ples su zamišljeni kao u dobrotvorne svrhe – pomoći gladnima, bijednima i sirotnima. Jedna od tih prolaznica je i suorganizatorica ove priredbe. Opazila je malenu kako dršće, ali nije smogla snage da joj se primakne ili pomogne jer je žurila da ne zakasni na ovaj veliki dobrotvorni skup gdje će dobiti tolike pohvale i predstaviti tolike važne osobe. Ipak joj je smetala u savjesti. Okrenula se oko sebe da li je itko gleda. Kada aje vidjela da je nitko ne gleda, jedan odlučan trzaj nogom i gurnula je malu u dulji snijeg i pobjegla na dobrotvorni koncert. Ona organizira dobrotvorni božićni koncert, ona se brine za siromašne, bijedne i gladne. Koncert je započeo, cirkus je započeo i po imenu i prezimenu i organizatoru. To je za nju i njih Božić?!
Chesterton je u svom "Vječnom Čovjeku" usporedio svijet prije dolaska Krista sa jednim pustim otokom čije su obale stjenovite i opasno otvorene prema moru: na otoku se nalazi jedna skupina djece koja se ne može igrati, niti trčati jer je previše opasno da se ne bi koji strovalio niz opasne litice u još opasnije more; zato su jadna djeca bila u samom središtu i gurali se tko će biti bliže da ne bi se primakli opasnostima. Nije se čula nikakva graja, niti pjesma niti veselje ove napuštene i preplašene djece. Dolazi Krist i uspostavlja most između kopna i ovoga otoka tako da se moglo prelaziti. Zakonom Evanđelja raste zid oko otoka i zaštićuje djecu, a djeca počinju svoju igru, svoj smijeh i svoj mirni i sigurni život na posve novom otoku. Naravno da su još daleko od željene domovine, ali već sada ima most i put koji je prema novoj domovini vodio. Dovoljno je bilo znati ići putem i dostići savršenu sreću. Za ovu zahvalnost djeca započinji harmoničnu i složnu pjesmu zajedno sa anđelima "hosana", a ljudi na zemlji počinju svoju nadu u mir i nadu u vječni mir.
Sveti Alfonz je za današnji dan uzeo slijedeću usporedbu: "Neki je mladi kralj u lovu susreo jednoga pastirića i zapodjenuo razgovor s njime. Bio mu je simpatičan i drag pa je htio postati njegov prijatelj. No, nije išlo. Pastirić je bio svjestan velike društvene razlike između njega i mladoga gospodina, od odijevanja pa dalje, te stoga se udaljavao od njega i izbjegavao daljni susret, pa tako i razgovor. Kralju se to nije nikako svidjelo, pa je stoga razmišljao nad tim događajem. Odlučio je za slijedeću prigodu kada pođe u lov obući se jednako kako se oblače svi pastiri toga kraja. Tada se uistinu rodilo pravo prijateljstvo između kralja i pastirića".
Zar Bog nije postupio jednako prema čovjeku kada su se ispunila punina vremena. Bog uzima našu ljudskost i postaje malo dijete koje nas danas veseli i koje nam donosi spasenje. Zato smo bili pozvani kroz pripremno vrijeme Došašća da mu pripravimo put u svojoj duši, u svome srcu da bi mogao imati meko uzglavlje u svima nama.
Ovo dijete nam donosi radost, donosi mir, stoga smo i mi dužni danas nositi mir i dijeliti mir. Napose smo dužni donijeti radost, veselje i mir tamo gdje ovo dijete neće moći zaviriti, a nažalost još su tolike razorene obitelji i tolika razorena srca u koja ovo maleno dijete, mali Spasitelj, neće ući. Pomozimo mu kao njegovi suradnici otvoriti tolika vrata i tolika srca da i do njih stigne i njima donese radost koju samo može donijeti dijete i dječje vesele oči.
"Ova noć je pala na zemlju kao toliki milijuni noćiju, ali je različita u tome što je razdijelila povijest jednom zauvijek, na vrijeme prije Krista i na vrijeme poslije Krista, a to je moglo učiniti samo ovo betlehemsko dijete"(P.Chiara). Zato će na ovo nadodati veliki papa Sveti Leon Veliki da nema mjesta i vremena nikakvoj žalosti u danu kada se rađa život.
Ovo Dijete je darovalo nama novi život svojim dolaskom u povijest i pozvalo nas da i mi pomognemo naći život tolikima. On je kroz ljudsku narav uzeo sve i okusio sve, osim grijeha, te nas kao takav može razumjeti. Prošao je trnoviti put od spilje betlehemske gdje dijeli sudbinu siromašnih pastira, bijega u Egipat, siromašnoga djetinjstva, poruge križa i, na njemu, sramotne smrti. Iz ovog trnovitog života rodio se svima nama novi život i vječno spasenje. Zato nam onako lijepo pruža ruke iz jaslica da ga prihvatimo u tolikima oko nas koji nas zovu na im pomognemo, da ih približimo njemu.
"Slavni pomorski admiral Alfonzo Albukerke (1453-1515) zaplovio je svojom mornaricom do krajnjih granica Istoka. U Indijskom oceanu zahvatila ga strahovita bura, tajfun. Kada su uočili da im više nema spasa, mornari su klekli i molili da im se Bog smiluje. No, vjetar je i dalje strašno puhao, a more se još strašnije pjenilo.
Tada ugleda admiral neku majku s djetetom kako ga ustrajno pritišće na srce. Alfonzo joj pristupi, uzme joj dijete i digne ga visoko prema nebu, pa zavapi: “Pravedni Bože, pravo imaš da nas kazniš jer smo grešnici. Ali gledaj ovo nevino dijete! Ono nije zaslužilo smrt. Radi njegove nevinosti oprosti nama grešnicima! Daruj nam život!”
Bura je počela jenjavati, more stišavati. Brod je sretno doplovio cilju" (Colombo).
Budimo i mi zahvalni Djetetu što nam je donijelo život. Primimo novi život iz njegovih ruku, živimo ga i pomozimo drugima da ga mognu živjeti dostojno i dostojnije. Zato on dolazi da život imaju.
Evo još jednoga zgodnoga primjera koji se zvone "pelene". Naime, kada se Blažena Djevica na putu za Jeruzalem, odnosno, Betlehem zaustavila u jednoj trgovini da kupi pelene u koje će poviti novorođeno dijete. Trgovac joj je kao neupućenoj htio objasniti da se samo povijaju u pelene "djeca velikih ljudi". I bez toga on je samo imao pelene sa kraljevskom krunom i kraljevskim grbom. Blažena Djevica mu uzvrati: "Vi ne znate da će moj sin biti Kralj". Na te riječi se trgovac zbunio i poklonio je Mariji pelene mrmljajući: Nadam se da će se sjetiti i mene u tom svom kraljevstvu". Po svemu sudeći da se radi o bivšem trgovcu, budućem razbojniku Dizmi koji je završio raspet na Kalvariji, zajedno sa drugom dvojicom osuđenika na smrt. To je onaj koji je ponovio još jedamput: "Gospodine, sjeti me se u svom kraljestvu" (p. R. F. 20)
Na dobro Vam svima došao Božić i sveto porođenje Isusovo!
Jaslice u Betlehemu
SVETI STJEPAN PRVOMUČENIK
Stjepanovo mučeništvo i smrt koje smo čuli jučer izgledalo je kao smrtni udarac mladoj Crkvi u Jeruzalemu i okolici, ali to nipošto nije bio. Najprije se sjetimo da je i sam Isus rekao njima da će biti njegovi svjedoci u čitavoj Judeji i Samariji i sve do nakraj zemlje (Dj 1,8) i to danas čujemo, a povrh svega Stjepanovo mučeništvo i smrt, odnosno progon koji je time nastupio, je bila prilika da helenisti-grci pobjegnu iz Jeruzalema i tako postanu misionari Kristove Crkve. Ako su istjerani iz Jeruzalema i ako im je tamo zabranjeno propovijedati, oni nisu zašutjeli, već su ohrabreni Isusovim riječima i Stjepanovim svjedočanstvom i hrabrošću nastavili naviještati evanđelje na grčkom govornom području i tako širili Kristovu Crkvu.
Jedan od sedmorice đakona-poslužitelja kao što je bio i sam mučenik Stjepan, Filip preuzima zadaću da ide širiti Veselu Vijest u Samariju i kaže se da je to bila velika radost za onaj kraj. On je naveliko propovijedao krštenje i mnoge priveo krštenju tako da će kasnije sami Petar i Ivan doći i utvrditi njegovo djelo polažući ruke na one koje je Filip krstio.
Ovaj rasplet u mladoj jeruzalemskoj Crkvi nam kaže, a ponovio se mnogo puta u povijesti, da se ne smijemo previše oslanjati na ovakve poteškoće i nevolje progonstava. Sam Gospodin je obećao svoju nazočnost i navijestio sve ove poteškoće, ali i svoju pomoć, tako da je Crkva kao što smo danas čuli na početku postala još čvršća, jača; tako kasnije kroz povijest i bližu i dalju se uvijek ponavljalo. Mogli su je stjerati u katakombe ali ne i istjerati sa zemlje od Nerona, Dioklecijana pa sve do naših dana. Crkva je progonstva živjela i nadoživjela. To je njegovo proročanstvo – ja sam s vama do svršetka svijeta i vrata je paklena neće nadvladati. Ovo nam daje snagu i istjeruje iz nas malodušnost i malovjernost.
Ovo je bio početak kraja za mladu jeruzalemsku Crkvu po mišljenju progonitelja, ali je postao početak jednoga novoga zamaha u crkvi i novo širenje Evanđelja. Zar tako nije bilo i u drugim prilikama kada je izgledalo da nestaje Crkve pred najezdom barbarskih naroda ili drugih ili tolikih zabrana u komunističkim zemljama ili prije njih osveta Crkvi kada je izgubila svoje države. Uvijek su se otvarala i otvorila nova vrata i Duh Sveti je vodio svoju Crkvu tako da joj nikada nije nedostajalo niti će nedostajati navješćivanje Vesele Vijesti kao i svjedočenja njenih članova pred svijetom. Nije uzaludno veliki Tertulijan zaključio da je krv mučenika sjeme kršćana, a nipošto krv mučenika grob crkvi.
Čuli smo u Djelima Apostolskim kolike su snage utrošene da se ušuti apostole i druge učenike i nisu u tome uspjeli. To je znak kada je crkvena zajednica u sebi živa da su joj vanjska progonstva samo podstrek da živi jače i traži nove putove kako Veselu Vijest prenijeti svijetu. Da zajednica Crkve živi što bolje pobrinuo se sam Isus koji nas danas u Evanđelju zove iz sinagoge u Kafarnaumu dan poslije kako je čudesno umnožio kruh.
Isus kaže "ja sam kruh života". Isus je jasan – tko vjeruje u njega neće nikada ogladnjeti, neće se nikada izgubiti, on će ga uskrisiti u posljednji dan i imati će život vječni. Tko se bude njime hranio i bio dio njega sve ga ovo čeka. Sve ovo treba uprisutniti, ponazočiti u našem svakidašnjem životu i odmaknuti se malo od puke teorije.
Opazili smo da evanđelista predstavljajući nam Isusa kaže i nama da nam je potrebna vjera kao priprema za Euharistiju, za svetu misu. I mi smo pozvani vjerovati u njega prije nego ga blagujemo. Zato su i upotrijebljeni izrazi vidjeti, doći i vjerovati – da tako naš susret s njime bude što plodniji koliko se njemu više približimo i koliko ga više prihvatimo. Zato je, braćo i sestre, veoma važno da prije nego sudjelujemo u "Euharistijskom stolu" jedući i pijući tijelo i krv koje nam Krist nudi, budemo pozvani primiti njega najprije u "stolu Riječi", slušajući biblijska čitanja i pripremimo se na dostojno blagovanje. Zar tako nije bilo na posljednjoj večeri, zar tako nije bilo u Emausu, zar tako nije bilo svako lomljenje kruha. To se traži i od nas. Onaj koji priprema jesti i piti euharistijsku hranu je sam Krist, onaj isti Krist u Riječi koji nas zove da vidimo, dođemo i vjerujemo u njega. Ovim i ovakvim načinom imamo i imati ćemo život u njemu i on će biti naš kruh života. To će značiti vjerovati u Krista, jesti njegovo tijelo i krv i živjeti kao Krist.
Zato se od nas traži jednako svećenika i vjernika uvijek pripremiti za svetu misu i dostojanstveno sudjelovati u svetoj misi, ne kao puki promatrač utakmice ili predstave već sudionik, nikako ne daj Bože, kao što se zna događati da dasine dođu samo smetati i praviti se važnima da ih se opazi po pričanju i neredu kojemu nije mjesto nigdje, a kamoli u crkvi za vrijeme svete mise. A kako tek olako se pravdamo izostavljanjem svete mise. Kako onda govoriti o dubini otajstva ako se ovako ponašamo…
"Priča jedan malac:
- Moj otac ne ide nikada na Misu. Kaže da je išao i previše kada je bio malen, kada ga je baka tjerala da ministrira. K tome nedjeljom uvijek ima što raditi: oprati automobil, urediti vrt, okrečiti kuću, ići u lov itd.
Moja majka kaže da bi rado išla na Misu kada ne bi morala prati i peglati.
Moja sestra ne ide više na Misu jer nedjeljom ima trening iz odbojke. Ako joj moja mama kaže da ode, one kaže da ne želi, jer je već velika, jer je već Krizmu primila i zatim bolje se moli na svoj način.
Moj djed nikada prije nije išao na Misu. Tek ima nekoliko ide, ne samo nedjeljom, nego i drugim danima, osobito ako pada kiša ili ako je hladno. Jer, kaže, kod kuće mu je dosadno, a posebno od televizije koju ja držim uvijek upaljenu. Od nje mu se vrti u glavi. U kafiću svi puše pa ne može disati. U parku su djeca koja igraju nogomet, pa ne gledaju gdje pucaju loptu. Na ulici se ne može šetati zbog auta. U crkvi, međutim, jedan sat prođe u miru.
Ja nemam toliko posla kao tata. Ne moram prati i peglati kao mama. Nema trening iz odbojke kao moja sestra, i posebno nisam još primio krizmu kao ona.
Kako bih samo želio brzo odrasti. Tako ne bih više morao ići na misu, kao moj otac, moja majka i moja sestra.
Kada odem u mirovinu, kao moj djed, onda ću ići samo ponekad jer ja nisam kao on, jer majka kaže da je on medvjed i da ne voli biti s ljudima u društvu.
Gospodine, daj da brzo odrastem "(T.Lasconi,Mabić/Jukić.V.169).
Sada pokušajmo spojiti ovo sa Stjepanovim mučeništvom, mladom Crkvom u Jruzalemu u progonstvu i Isusom koji kaže ja sam kruh života – dođite, vidite, vjerujte, nasitite se da imate uskrsnuće i život vječni.
Na dobro Vam svima došao Božić, Sveto porođenje Isusovo i sveti Stjepan!
Sveti Stjepan Prvomučenik
SVETI IVAN APOSTOL I EVAĐELIST
Ivan na hebrejskom znači "Bog čini milost". Danas mi slavimo Ivana apostola i evanđelistu, sina Zebedejeva i brata apostola Jakova. Braća zajedno sa Petrom su prozvani boanerghes, što znači sinovi groma, gromovnici; prozvani po svome oštrom temperamentu-naravi, ali i zanosu apostolata. Ivan je jedan od onih koji će biti stubovi i nositelji kako za vrijeme Isusova povijesnoga života tako i poslije u Prvoj crkvi. Napisao je Evanđelje, Knjigu Otkrivenja i tri poslanice.
Čitajući njegovo Evanđelja, a naravno i ostala tri, Ivan nas zadivljuje. Nema nijedne zgode a da se on ne nalazi tako blizu ili u samom središtu; među apostolima na posljednjoj večeri; među učenicima na noćnom ribarenju na Tiberijatskom Moru, na gori Preobraženja, ali i među ženama jedini je pod križem. Svugdje je s drugima osim na koncu Knjige Evanđelja gdje kaže da je on svjedokom svemu i da je sve vidio i da svjedoči sve da mi vjerujemo.
Nešto posebna o njemu ne nalazimo jer je zacijelo on bio toliko poznat onima kojima je Evanđelje pisano da nije bilo potrebe o sebi ništa navoditi, a k tome je i živio dosta dugo - do Trajanova vremena, a Trajan je živio od 98. do 117. Njegovo pisanje Evanđelja se stavlja od 100-te do 105-te. Bio je progonjen i kažnjen u teškim rudnicima, po tradiciji je bio strpan u bačvu vreloga ulja na otoku Patmosu, ali mu nije naškodila, pa u gar pustili kao starca na miru.
U očima apostolskih otaca, onih koji se nadovezuju na prvu apostolsku crkvu Ivan je na prvome mjestu branitelj istine (Irenej) i neumorni propovjednik bratske ljubavi koju je sam Gospodin zapovjedio (Klement Aleksandrijski i Jeronim). On je za svoje suvremenike svjedok i učitelj (Polikrat) i najčasniji među svjedocima Riječi-Isusa (Polikarp). Inače Ivan je veoma zanimljiv i poseban u pisanju, ne samo apokaliptičnim rječnikom u Otkrivenju, već i u Evanđelju. On pripovijeda Evanđelje kao jedan sudski proces između dvije suprotnosti, a to su: Isus i Židovi, odnosno farizeji; novo i staro; duh i slovo; svijetlo i tama; vjera i nevjera; učenici (Crkva) i sinagoga. Svugdje je ovaj konflikt suprotnosti nepomirljiv i ostaje takav.
Čuli smo u Evanđelju on je prvi koji stiže na grob. Njegovo svjedočanstvo uskrsnuća Isusova je temelj naše vjere i dokaz da se ne radi o nikakvoj praznoj teoriji, već su oni, on svjedoci ovoga čina, što će Ivan reći i na koncu svoga Evanđelja.
Sve u svemu ostaje na nama pitanje koje traži odgovor: jesmo li mi svjedoci i propovjednici Isusove bratske ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku, jer ako ne ljubiš brata kojega vidiš kako možeš reći da ljubiš Boga kojega ne vidiš?! To znači nama da moramo najprije biti oni koji su primili njegovu riječ i koji je žive, pa onda mogu početi kao takvi i drugima propovijedati, naviještati Evanđelje. Takvi možemo postati navjestitelji ljubavi jer smo svjedoci ljubavi. Zagovor Svetoga Ivana će nam pomoći ako se budemo svim srcem, dušom i umom zalagali na njivi Gospodnjoj.
"Kod Židova kruži i ova priča o Abrahamu patrijarhu i praocu naše vjere.
Jedne večeri dok je Abraham bio duboko uronjen u molitvu dolazi neka osoba kucati na njegova vrata i smetati ga u molitvi. Bio je to neki pijanac koji je tražio gostoljubivost. U prvi trenutak, netom ga je opazio, Abraham je bio sprema potjerati ga i nastaviti svoj slatki razgovor s Bogom. Zatim se predomislio: ”Kakav bi bio smisao nastaviti moliti? Ja veoma dobro znam da Gospod Bog podnosi grješnike i da daje da njegovo sunce obasjava i ovoga pijanca i da mu proviđa kruh svagdašnji. Zašto bih ja izbjegavao i potjerao jednoga čovjeka kojega je već Bog prihvatio. Moram ga primiti i podnositi! Tako jednako Gospodin Bog podnosi moje grijehe.”
Tako je patrijarh oprao pijanca, poslužio mu večeru i dao svoj krevet" (M. Brasiliane, Mabić/Jukić).
Na dobro Vam svima došao Božić, sveto porođenje Isusovo i sveti Ivan!
Sv. Ivan apostol i evanđelist
fra Franjo Mabić
