Kraljevska smo djeca
- Detalji
- Kategorija: Primjeri | Odabrani primjeri
- Objavljeno Utorak, 15 Studeni 2011
Neki je kralj imao dijete. Dođu otmičari i ukradu ga, nadajući se velikoj ucjeni. Kralj je uložio mnogo truda da ga nađe, ali sve je bilo uzaludno. Godine su prolazile, a kraljeva je kuća bivala sve pustija i sve praznija. Jednoga dana ode kralj u lov u šumu. U šumi zaluta. Žedan, gladan i ispaćen, namjeri se na neku rudarsku kolibu. Stari je rudar sjedio uz vatru i pripovijedao. Na krilu mu je sjedio desetogodišnji dječak, koji se nije mogao nadiviti ljepoti kraljevske odjeće i opreme. Konačno je ugledao ono što mu je lebdjelo danju i noću pred očima...
I kralj je sjetno promatrao dječaka, pa iza dulje šutnje progovori: "Ah, i ja sam imao nekoć sina sa zlatnim uvojcima, kao što ih ima i ovaj tvoj sin. On bi sada također mogao biti u njegovim godinama. Jednoga su dana došli nemilosrdni i bezdušni ljudi i oteli mi dijete. Od tada više ništa ne znam o njemu."
- Kada je to bilo veličanstvo? - Prije sedam godina.
- Tako?! . . . Prije sedam godina meni su nepoznati ljudi donijeli ovoga dječaka i zamolili me da ga iz ljubavi prema Bogu primim, jer će inače umrijeti od gladi i žedi.
- Što? Zar je moguće da je to moj sin? Ako je tako, onda na svojim plećima mora imati znak koji mu je stavila majka dok je bio posve malen.
Dršćući od uzbuđenja, podigne siromašnu djetetovu haljinu i na svoju neizmjernu radost opazi znak.
Plačući od ganuća, zagrli dijete: "Sine moj, dijete moje!" Sretnim se osjećao dječak što je kraljev sin. Želja mu se ispunila i ponosan je na svoje roditelje.
Haec loquere III.
